ASTRONAUT
Čovjek
je izrazito složen organizam. Imamo toliku moć da možemo vidjeti i
najskrivenije kutke i duhovnog i materijalnog. Imamo moć istraživanja
svemira, jer smo i mi sami svemir. Naša složenost veća je i od početak i
kraja beskonačno mjerljivog svemira. I zašto smo ovakvi kakvi jesmo
unatoč onome što jesmo? Zašto smo prizemni, zašto ne koristimo velike
mogućnosti koje imamo? Vjerojatno zato
što se bojimo neslućenih mogućnosti onoga što jesmo. Biramo ne misliti,
jer je tako lakše, jer je tako postavljen okvir. Odlučujemo se za
jednostavnost, jer se bojimo izaći iz vlastite ljušture. Živjeti ne
misleći je nametnuto-prihvaćeni izbor mnogih. Puštamo da nas vode, da
nam biraju puteve, jer misliti bi značilo barem malo odskočiti od
ustaljene prakse.
Čovjek sve više sliči navođenom projektilu sa samo jednom svrhom. Biramo materiju i jednostavnost jer je takav nametnuto-prihvaćeni okvir. A ako iskačeš iz okvira-nije ti dobro! Sve smo podredili tome da budemo što jednostavniji, bezličniji, tuplji, jer tako je lakše, tako smo unutar granica sigurnog okvira. Zar ne vidimo da smo tu najnesigurniji, najnesretniji, najprizemniji… Sve smo pojednostavili da ne mislimo, da izbjegnemo dodirnuti svoj svemir. Izađimo malo iz ljušture koju smo sami uokvirili. Pokušajmo, barem na par minuta…
Ako ste zaista pokušali, uspjeli ste i vjerujem da ste u strahu! Spoznali ste da svijet nije uokviren, bili ste astronaut i to vas plaši. Plaši vas to jer ste odškrinuli vrata svoje veličine, ali vas napose plaši to što ste rastresli okvir i bojite se činjenice da su vas možda drugi vidjeli u tome. Što će reći drugi je klasični strah ljudi pod prokletstvom okvira. Taj strah proganja poput divljih pasa, poput najstrašnije noćne more koja ne prestaje.
Možemo li pomoći jedni drugima?! Naravno da možemo, ali nedostaje nam hrabrosti… itekako nam nedostaje hrabrosti.
Jedini napredak, kao ljudski rod, je da radimo na tome da razbijemo prihvaćeno-nametnuti okvir i prestanemo pojednostavljivati sebe i sve oko nas. Razvijamo mišljenje, radimo na sebi i počnimo od sebe i budimo ono što jesmo... svemir.
Čovjek sve više sliči navođenom projektilu sa samo jednom svrhom. Biramo materiju i jednostavnost jer je takav nametnuto-prihvaćeni okvir. A ako iskačeš iz okvira-nije ti dobro! Sve smo podredili tome da budemo što jednostavniji, bezličniji, tuplji, jer tako je lakše, tako smo unutar granica sigurnog okvira. Zar ne vidimo da smo tu najnesigurniji, najnesretniji, najprizemniji… Sve smo pojednostavili da ne mislimo, da izbjegnemo dodirnuti svoj svemir. Izađimo malo iz ljušture koju smo sami uokvirili. Pokušajmo, barem na par minuta…
Ako ste zaista pokušali, uspjeli ste i vjerujem da ste u strahu! Spoznali ste da svijet nije uokviren, bili ste astronaut i to vas plaši. Plaši vas to jer ste odškrinuli vrata svoje veličine, ali vas napose plaši to što ste rastresli okvir i bojite se činjenice da su vas možda drugi vidjeli u tome. Što će reći drugi je klasični strah ljudi pod prokletstvom okvira. Taj strah proganja poput divljih pasa, poput najstrašnije noćne more koja ne prestaje.
Možemo li pomoći jedni drugima?! Naravno da možemo, ali nedostaje nam hrabrosti… itekako nam nedostaje hrabrosti.
Jedini napredak, kao ljudski rod, je da radimo na tome da razbijemo prihvaćeno-nametnuti okvir i prestanemo pojednostavljivati sebe i sve oko nas. Razvijamo mišljenje, radimo na sebi i počnimo od sebe i budimo ono što jesmo... svemir.
Comments
Post a Comment